moj dnevnik

Stalno smo u potrazi za tom našom srećom, obično na krivi način! Uglavnom je to nemoguća misija kao da lovimo nestašnog leptirića bez mrežice i onda se čudimo kako nam je neuhvatljiv! 🙂

Ista stvar je i sa srećom, samo … (...)

Istina je da smo prilično nestrpljivi! Ja sudim po sebi, nije bilo: a, sutra ću…odmah i sada! 🙂

Nekako sam uvijek očekivala da se dogodi ono što si želim, ako se nije dogodilo, preispitivala se: pa zašto nije, predviđala što … (...)

Istina je da osmijeh nije ništa posebno. Smijati se može svatko! A zašto se ljudi više ne smiju?! 🙁 Možda zato što osmijeh od srca može natjerati i suze u oči, može vas zaboljeti trbuh! 😀 Ne vjerujem da je … (...)

Često se nasmijem sama sebi, kad se sjetim kako su me nekad mogle rasplakati stvari na koje danas ne bih ni trepnula okom!

Mislila sam da je katastrofa, smak svijeta to što mi se događa! Bila sam razočarana…

Danas, kada … (...)

Znam iz prve ruke, da, okrenem li se unatrag u život koji sam proživjela, mogu ga puno bolje razumijeti!

Sve one stvari koje su mi se dogodile prije 10 ili 20 godina, bilo one dobre ili manje dobre, morale su … (...)

Lako je uletjeti u raskrižje, u kojem su smjerovi kretanja uredno obilježeni semaforima i prometnim znakovima! Međutim, kad njih nema, nastaje pravi kaos, svi u raskrižje ulaze vrlo oprezno, boje se da ne pogriješe, čak ima dosta nesigurnih vozača, koji … (...)

Stvarno  mi ljudi znamo ponekad biti vrlo čudne biljke! 🙂

Sudbina – ta pomalo mistična riječ, obično nam služi za lakše razumijevanje, onih, ne baš lijepih stvari, koje nam se događaju u životu. Naime samo smo tada spremni spomenuti sudbinu,… (...)

Brzopleto, u ljutnji pa čak i u šali znamo izgovoriti riječi radi kojih vrlo brzo požalimo što smo ih izrekli!

Riječi koje nekom nisu ugodne za čuti, povrijede ga…

Ali, ostaju u zraku – izrečene… Ne kaže narod tek tako … (...)

Dok god koračaš, znaš da živiš ovaj život! Pritom ne mislim na korake samo kao korake! 🙂 Ja za sebe znam da koračam a da se ne maknem s mjesta! 😀

Važno je da ti sam u sebi osjećaš da … (...)

Neki se ljudi ograde zidinama, pravim srednovjekovnim bedemima! Žive tako u svojim malim svjetovima, osjećaju se sigurno i zaštićeno!

No, nisu uvijek te zidine takve kakvima se čine nama izvana. Ne moraju uvijek predstavljati čvrsti oklop koji je tu da … (...)

Bilo da su smeđe, crne, zelene ili plave…oči govore… 🙂

Nisam od onih koji vjeruju: plave su ovakve, zelene onakve, smeđe…

U svakima od od njih utopile su se tisuće neizgovorenih riječi, riječi koje ipak žele biti pronađene, izronjene…

I … (...)