Pročitala sam negdje Italijansku poslovicu da sjećanje na patnju, udvostručuje sreću! Poslovica kao napisana za mene!
Ja zaista mogu reći da se tek rijetko vratim mislima na sve one dane patnje koji su iza mene, ali oni su jednostavno utkani duboko u strukturu mog bića i ne mogu pobjeći od njih, ni ne želim!
Eto, upravo oni su me učinili doista sretnom ovim mojim životom! 🙂
Malo podsjećanja na djelić patnje za puno više sreće: 😀
“…“Što li je sad? Kako ću dalje?“ pitanja bez odgovora vrtjela su se mojom
glavom dok je tajni neprijatelj harao svojim teritorijem, pretvarajući me u
svoju marionetu. Val mučnine, jači od volje, jači od mene. Povratila sam,
dopustila sam da ljepljivi i smrdljivi mlaz naprosto izleti iz mene, parajući mi
utrobu i izdajnički pokazujući svijetu sadržaj svega što sam pojela i popila…
Otvorila sam vrata, ne bih li to izbacila van auta…” (Zaključana)