Netko ili nešto vas je toliko povrijedilo i razljutilo da gorko plačete iz svega glasa, pri čemu se oslobađa ogromna i na prvi pogled neobuzdana tuga i gorčina za koju vam se čini da neće nikada prestati. Plačete i ridate, raznim mislima hranite i rasplamsavate svoju povrijeđenost i tako jedno vrijeme sve dok ne oslobodite i ne iscijedite i posljednju kap jada iz sebe, dok sve ne izgori. I tada se događa nešto zanimljivo i revolucionarno! Umorni ste, osjećate se iscrpljeno i izmoždeno, ali istovremeno vas obuzima jedan duboki mir u kojem shvaćate da ste vi i dalje vi, bez obzira na suze, bez obzira na sve priče koje ste ispleli oko sebe i s kojima ste se poistovjetili, bez obzira na svu dramu koju ste prethodno stvarali, ništa se zapravo nije dogodilo vama, vi ste još uvijek tu, potpuno mirni, onakvi kakvi ste bili i prije nego što je nastupila uzrujanost, i u tom miru nema nikakvih dilema, nema pitanja, štoviše, uviđate uzaludnost i besmisao svih vaših naprezanja, jer je u konačnosti opet prevladao mir!
Eto, dragi svi moji istjerivači suza, izazivači mojih grčeva i tresavice moga tijela, dragi drvosječe, zamijenili ste moje noge sa balvanima u šumi, dragi vikači, ne pokušavajte glumiti moju jeku u datim trenucima, jer to vam tada ne pristaje, makar ne govorim, tada me ne pokušavajte nadglasati, jer nemate šanse! Ne tjerajte mi muhu s nosa, mašući mi rukom pred istim, imam savršen vid, ne unosite mi se u facu! Moram vas, na žalost obavijestiti, da niste pobijedili ni nećete, al’ hvala vam što me povremeno trgnete iz dubine mog mira! Pozdravite kapetana!
Ja sam iscijedila jad i tugu iz sebe, a vi, kako ćete svi vi! Tako, da opet ja to učinim umijesto vas? 🙁
P.S. Volim nježno i polako, u tišini, volim i grubo, ali znalački…znate?…zato, nemojte se upuštati u neke grubosti ako niste znalci, ne godi… 😛 😛 😛 😛