Vaauuu…kako to zvuči svjetski, čak nekako značajno, zvučno…a da oprostite, to vam je zapravo jedno veliko sranje – iz prve ruke, jako veliko sranje, ja sam došla do malo manjeg, tako da sam sad u d**** samo do struka! 😀
Po rvacki bi se to reklo da je netko zaključan u svojem tijelu, ono zaključao si vrata, a izgubio ključ…i što sad? Provaljuj! Baš to mora netko napraviti meni, provaliti, nekako doprijeti do mene! Bila sam i ja zbunjena kad je do mene doprla moja dijagnoza, baš kao što ste i mnogi od vas koji ovo čitate, sada! Ja sam tada zaključila ko’ zadnja seljača: 😀
“Dva je dana trebalo da dr. Budinčević i dr. Tomasović uspiju doći do
dijagnoze, i to nakon što su napravili bezbroj tlocrta, nacrta i bokocrta moje
glave. LOCKED-IN SINDROM. ZAKLJUČANA. Veli Anđa da je ona tada
vrlo malo znala o tome. A tek ja! Nikad čula! Kako netko može biti zaključan?
Gdje? U sobi, kuhinji, podrumu… U to sam vrijeme sigurno bila zaključana
u podrumu, struje nije bilo, a Sunčeve svjetlosti niotkud.” (I.M. ZAKLJUČANA)
U međuvremenu sam postala vrlo načitana što se teme tiče, al’ kad sam ja skužila u kojoj sam zapravo banani i da bih po svemu pročitanom mogla ostati banana zauvijek, i to neoguljena – jer se do mene ne može doprijeti, lijepo sam zaboravila na sve pročitano, na sve što su zemaljski mozgovi uspjeli otkriti o ovoj temi, prestala sam je proučavati i počela živjeti! 🙂 Nije da mi tu i tamo pred oči još sada ne dospije neki materijal koji me podsjeti na stanje stvari, više se ne uznemirim, ni ne doživim ga!
Sve je u rukama Onoga kojemu je sve moguće! Ovo je njemu mačji kašalj! Što, kada i kako i hoće li – samo On zna! 😀