Ponekad, u nekim situacijama, život je naveo gotovo većinu nas, pa makar to bilo i u djetinjstvu i trajalo minutu samo, da budemo ili pokušavamo biti ono što nismo…
Što nas prehiti da zaboravimo sebe, da ne želimo biti Mi već netko drugi, ne znam, ustvari sada već razumijem, ali događa se!
Kao da se postidimo ili sami sebe ili situacije oko sebe pa odglumimo da jesmo ono što nismo! Upravo te činjenice: kad jesmo ono što nismo, nje bi se trebali postidjeti!
Al’ kad jesmo ono što jesmo, tu nema mjesta stidu… Tada jesmo onakvi kakvi smo stvoreni da postojimo: jedinstveni, vrijedni, ljubljeni,…nesavršeni… 🙂