Nekako su me ponijele emocije pa htjedoh napisati “dom”… Bio je to dom, pravi dom, sjećam se ja i nastanka te kuće koja je prerasla u dom… sjećam se i onoga tko je stvorio taj dom. Dom u kojem je bio kućedomaćin, brinuo se da ta kuća bude dom, držao nas na okupu, obitelj užu i širu… i radilo se, i smijalo, i pjevalo, i šalilo, i družilo, i družilo… uvijek u veselju! Bilo da smo bili okupljeni oko kolinja, berbe grožđa, oko kuruze, sijena, oko purice s mlincima, oko ričeta s buncekom, šunke, kestena, samo oko kapljice… ali smo bili, uvijek i svi…I bili smo dom, sad smo samo sjećanja!
Kućedomaćina nema odavno, i dom je tiho i polako a onda sve glasnije i sve brže nestajao… Veli se da jabuka ne pada daleko od stabla, ali jabuka iz koje bi trebao nastati novi kućedomaćin se otkotrljala daleko od stabla u jarak, kroz trnje i šikarje, kroz pelin i koprive, i čekala da je netko pokupi…. S vremenom postala je crvljiva, i crv se stalno vrpoljio u jabuci dok joj nije izjeo srce… 🙁
Čudan i nepredvidiv je taj sklop u ljudskim glavama…ali svatko odabire sam svoj kolosijek kojim vozi… i svakoga od nas negdje na raskršću dočeka Skretničar… a On zna…
…dok sam ja još mislila da je ovo “dom”…
