Ovo predblagdansko vrijeme drži me još u nekoj idiličnoj pozitivi, dok ne shvatim da ću, iako okružena ljudima i božićnim ugođajem, ipak opet biti sama tih dana.
No, usprkos suzama koje će povremeno vlažiti moje oči, ne gubim nadu, ne prestajem vjerovati, u svoj bijeli Božić, na svojim nogama, i…
Nada stvarno nikada ne smije umrijeti u nama, u meni neće! Jer čuda se ipak događaju stalno, svuda su oko nas, samo da otvorimo oči i vjerujemo u njih – znači i srca! 😀