Danas, kad sam morala biti bez svog monitora, tek sam se zapravo osjećala kao osoba s invaliditetom… 🙁 Nije najvažniji hendikep imati nemoćne ruke, noge pa i tijelo, imam ljude oko sebe koji će mi napraviti sve potrebno, što ne mogu sama…a ima dosta toga što ne mogu, uvijek mogu REĆI što trebam. Da, upravo je to REĆI vraški važna stvar! To REĆI izvire iz glave, a preko naših jezika izlazi u javnost. To REĆI zapravo određuje čovjeka…Ja REĆI mogu tek nešto skromno, moje glavno REĆI izlazi u javnost preko – miša! Ne nemam miša poštonošu u sobi, već preko Lenovo miša ravno pred oči onoga kojemu želim nešto REĆI zapravo! Kada sve to što želim nekome REĆI, a to ne može nitko izvući iz moje glave umjesto mene, ostaje zaključano u glavi, e onda sam ja kao muha bez glave…ne znam kud bi sa sobom…ne ponovilo seee 😀