I gledam ja nju i gleda ona mene 😀 …susjeda s početka moje “ulice”! Čitaj-hodnika u domu… Jedna od onih što ne skidaju svoje “cipelice lutalice” s nogu! 😛
Zapravo ta jadna stanja ljudskih bića, koncentrirana na tako malom prostoru, postaju ti posve nešto uobičajeno, ali da se ne stopiš s masom, jednostavno moraš sve to promatrati kroz prizmu smijeha, izbaciti iz sebe neke tmurne emocije, razmišljanja! Odavno bih inače bila hospitalizirana – u Jankomiru! 😀
Dakle, gleda ona mene, a vidim ju da nešto smjera! A pošto joj glava ide kud god je noge nose, začas se našla na samom kraju moje ulice! Gdje je zastala?! Pred mojim kućnim brojem! Moram nabaviti psa čuvara! Ili makar objesiti tablu “oštar pas” sa nekim dobermanom na njoj… 🙂
Ni pet ni šest, već je u sobi! Brojim u sebi do 10 prije nego što ću reagirati! Taman sam upalila kolica, kad izlazi ona van…
Tek što sam malo prilegla popodne, eto nje opet… 😀