Davno su nestali oni djetinji dani, bezbrižni i razigrani…
Najviše mi nedostaju bosonoga skakutanja ukolo, ali tek nakon što bi baka dala zeleno svjetlo za te sitne radosti: Ve je zemla dost topla! Kad malo bolje promislim, da je poživjela, mogla je postati Sijerkoviću desna ruka – tu su negdje! 😛 😛
Baka još nije uspjela ni dovršiti rečenicu, a moje cipelice bi poletjele prema kutu starinske kuhinje, tabani već zagazili u travu posutu tratinčicama…i ostali zeleni…
Ubrzo bi zelenilo tabana prekrio debeli sloj prašine, jer asfat je bio nepoznanica, cesta je bila šudrana 😀 , što nam nije smetalo, tek bi se poneki crveni trag s koljena spustio niz prašnjavu nogu i tako ostao, dok ga nije prekrio novi sloj prašine…
Eto, mi preživjeli svejedno!
Samo mi nikad nije bilo jasno zašto se mama hvatala za kosu, kad bih navečer stidljivo zakoračila u kuhinju… 😉