I svi smo bili djeca, netko davno, netko manje davno! Ma kako da je teško to djetinjstvo bilo, mi smo bili nevini, bezbrižni, puni zanosa, nismo razmišljali hoćemo li reći reći da volimo ili ne volimo nešto/nekoga, istraživali smo svijet oko sebe i u svemu smo uživali, svemu se radovali, na svijet oko sebe gledali otvorenim, radoznalim pogledom. I bio nam je baš lijep taj svijet! 😀
Onda smo odrasli!
Na tom putu odrastanja negdje smo zagubili svoje ružičaste naočale, zaboravili smo dijete u sebi, uslijed silnih briga i obaveza, a ono negdje šćućureno čeka da ga se sjetimo, da mu se obratimo! Sada primjećujetmo onaj isti svijet oko nas jednim drugim pogledom, iskustvenim, djeluje puno okrutnije, u nama je nestalo onog djetinjeg zanosa, strpljenje nam nije jača strana a ni sa snagom nije ništa bolje…
Zato, ajmo potražiti onu djecu u nama, ona će nam se obradovati, a možda nas ponovno dotakne nešto od onog njihovog dječjeg zanosa, spontanosti, možda ponovno naučimo manje brinuti, više se radovati, smijati se…
Možda nam ovaj svijet opet postane lijep! 😀 … Meni je! 🙂