Za kraj našeg druženja u gradu, prijateljica i ja ostavile smo si vremena taman za pizzu u Capucineru…. ALIII… 🙁
Sjele mi na prvu terasu, ona lijepo posloži stolice, da se ja mogu uredno uparkirati za stol… jer jest ću… a svima je već jasno da sam ja u kolicima. 🙂
No, i konobar u Capucineru je to isto vidio, ali mu do mozga nije doprlo što bi to moglo značiti! “Tu ne poslužujemo pizzu!” Ja se bez pogovora izvlačim van i idem na drugu terasu opet se zavlačiti za stol na jedinom mogućem mjestu, jer sve okolo je terasa poprilično povišena, a ja gusjenice nemam. Nakon što je pažljivo ispratio pogledom moje manevriranje i uparkiravanje, objavi svečano: “Žao mi je, ni ovdje ne poslužujemo pizzu!!!”… Moja glad izgubila se u trenu, a kako bih sačuvala svoje živce, jednostavno sam primjenila svoju poruku just walk away, bez riječi. Čudio se on što je gospođi, ali gospođa je već bila na cesti! 😀
Tolerancija za takvu vrstu neosjetljivih, bešćutnih idiota, izgubila se negdje putem u tijeku borbi sa istima! Vratiti se više neće, jer nisam došla u Zanzibar nego u srce europskog grada Zagreba, u poznati lokal koji ne može imati rampu za kolica na jedinoj terasi na kojoj poslužuju pizzu, sa idiotskim konobarom, koji me je prošetao po terasama kao mladog majmuna a teško mu je bilo napraviti 10 koraka više da nam donese tu je*enu pizzu na drugu terasu! E ne bi ti je ja više pojela da mi je doneseš na zlatnom pladnju besplatno, još da mi i pladanj pokloniš! 😀
Dok nas je tako šetao po terasama, ostavio nam je vremena tek za Dinaru… i Becks 😀 😀