Čudo: Zaključana je u svojem tijelu, ali Ivančica se ne predaje
Nakon vrlo teškog i rijetkog moždanog udara Ivančica Matuša (46) iz Zagorja mogla je samo pomicati kapcima. Liječnici su je otpisali, no Ivančica nije odustala…
Srijeda, 05. 6. 2013. u 19:00 Piše: Alenka Klepac
Kako li su se samo prevarili kad su rekli da za mene više nema šanse, napisala je Zagorka Ivančica Matuša (46). U siječnju 2008. doživjela je vrlo težak i rijedak moždani udar.
Kobnog dana sjela je u auto i krenula na posao. Odjednom joj je pozlilo, zaboljela ju je glava. Jedva je pozvala pomoć. A onda je potpuno izgubila kontrolu nad sobom…
Iz atraktivne i vesele žene koja je voljela ples i druženje pretvorila se u nepokretnu i tužnu pacijenticu kojoj je liječnik poručio da nema što tražiti na rehabilitaciji i zauzimati mjesto drugima
– Sasvim svjesna svega, htjela sam vikati i svima reći što mi je, ali me glas i tijelo nisu slušali – prisjetila se Ivančica. Nakon toga bolest je preuzela njezin život. Uskoro su joj dijagnosticirali sindrom Locked in – bila je zaključana u vlastitu tijelu, potpuno nepomična. Iz atraktivne i vesele žene koja je voljela ples i druženje pretvorila se u nepokretnu i tužnu pacijenticu kojoj je liječnik poručio da nema što tražiti na rehabilitaciji i zauzimati mjesto drugima. Otišla je u Krapinske toplice.
Zbog snažne volje i upornosti počela je micati prstima desne ruke i pomalo ih pokretati. To je bilo dovoljno da počne komunicirati, da izrazi svoje misli, osjećaje i želje. I vježbe s logopedom su urodile plodom, pa danas Ivančica može izgovoriti pokoju riječ, ali jako nerazgovijetno.
Nije u redu da život provedem osuđena na ovu zgradu. Hrabra sam, ali nije uvijek lako. Tad obrišem suze i nasmijano krenem dalje, kaže optimistična Ivančica
Dane u domu za starije i nemoćne, gdje je protekle tri godine smještena, kratila je pišući. Do danas je ispisala punih 187 stranica knjige, u kojoj je zabilježila najteža iskustva. No nedostaju joj kino, kazalište, odlazak u crkvu. Njene su želje, kaže, jednake onima zdravih ljudi. Da bi ih ostvarila, potreban joj je osobni asistent, kojeg joj država ne odobrava jer živi u domu. Uspjela se izboriti za električna kolica. Žalila se sve dok joj ih nisu isporučili. Ipak, veliki problem Ivančici predstavlja odlazak logopedu.
– Nije u redu da život provedem osuđena na ovu zgradu. Hrabra sam, ali nije uvijek lako. Tad obrišem suze i nasmijano krenem dalje – rekla je optimistična Ivančica. Još nam je na odlasku veselo poručila da se vidimo čim prohoda.
Ivančica ima sina Ivana (24). On, ostatak obitelji i prijatelji iz tvrtke u kojoj je prije bolesti radila velika su joj podrška. Posjećuju je u domu i tako joj krate teške dane.