Lako je u životu zadavati udarce ljudima oko sebe! I ne moraš zato biti vrstan karate borac ili biti Rocky…
Najbolniji su oni udarci koje zadajemo drugima bez fizičkog kontakta.
Ali vrijednost ljudskog života ne mjeri se po težini udarca koji zadaje.
Važno je koliko težak udarac, odnosno koliko teških udaraca možeš primiti, a da ne ostaneš ležati na podu, da pokupiš svoje krhotine i nastaviš dalje, samo naprijed! 🙂
Moj najteži udarac u životu uopće nije bio tatin remen, a dogodio se sad, kad sam u situaciji da me žestoko pogađaju i najbezazleniji udarci.
Bio je to samo jedan osmijeh, odnosno podsmijeh na licu koje još nije naučilo primati udarce u životu. Nikad, od 10.01.2008., nikome tko je brinuo o meni, a brinuli su mnogi, nije palo na pamet uputiti mi podsmijeh u lice zbog mojih problema.
Ali ja živim s njima, s osmijehom na licu! Podsmijehu usprkos!
Da me je razbio u krhotine, to priznajem…