Trag avionaaa, sreća mojaaa!!!
Radi tog dječjeg ushićenog uzvika, mnogo puta došla sam iz škole poderanih koljena! Dok sam ja tražila bijeli trag na nebu što, u dječjoj mašti, nosi sreću, moje bi noge uspjele pronaći kamen koji strši s utabane ceste na putu do kuće…i eto sreće! Moja koljena nebi se složila s time! 🙂
Danas, kada slobodno kružim očima nebeskim svodom prošaranim mnoštvom bijelih tragova što znače sreću, moja koljena nisu u opasnosti, jer moje noge ne mogu tražiti stršeće kamenje po putu…
Al moja mašta lako postaje dječja i ushićena količinom sreće koja joj se pruža s neba!
Ironija? Ne!!! 🙂