Ponekad dođu trenuci kad se čovjek osjeća napušteno od svih, sam, tužan…
Trenuci u kojima ti fali samo nečije rame da nasloniš glavu, da na trenutak osjetiš olakšanje od onog silnog tereta što ti je u glavi, rame koje će ti ponijeti dio tereta!
Ali, kad nam se dogode takvi trenuci, obično zaboravimo važnu stvar… Svi imamo svoje rame, čak dva, i u svakom trenutku možemo nasloniti glavu i na vlastito rame, još možemo i birati na koje!
Oni koji otkriju vrijednost i snagu naslanjanja glave na vlastito rame, itekako to znaju cijeniti!
Cijenim i sama svoja ramena i svoju glavu!… Mada ju ne mogu nasloniti na njih, ali sam svjesna njihova postojanja 🙂