Znam kako ti je…Ne, ne znaš!
Iako sam svjesna dobronamjernosti svake izrečene takve izjave, nekad samo prijeđem preko nje kao da je nisam ni čula, nastavljam razgovor…
Ponekad jednostavno ne mogu da je ne čujem, nešto u meni se buni…sve više i više! Jednostavno mi ne dozvoljava da prijeđem preko nje!
Jer nitko, baš nitko, tko nije prošao ili ne prolazi sličnu kalvariju ne može znati kako mi je, jer jednostavno to ne može, ne može ni moja majka, koja me je gledala od prvih dana moje bolesti.
Lijepo me je danas vidjeti nasmijanu, širokog osmijeha! Ali nitko ne može znati koliko taj osmijeh skriva isplakanih suza, koliko boli i bolova, koliko depresija, dugih dana i besanih noći u jecajima, šokova i gadljive face kad sam počinjala biti svjesna da pišam i serem u pelenu, vapaja bez tona, molećivih pogleda bez odgovora…
Ali, evo me tu! 😀 😀 😀
I znam kako mi je! (bilo)…