Uvečer, kad mi glava dotakne jastuk, svjetla se pogase i ja ostanem sama sa sobom i sjenama što po zidovima moje sobe stvaraju čudne likove koji poigravaju tek prolaskom ponekog automobila cestom koja vodi u obližnje selo, moj mozak postane nemiran. Ma koliko mu ja trubila daj, stari, umiri se, kasno je, idemo spavat.. . Ne čuje me, radi po svom… 😀
Kao na traci, stavlja mi pod nos prvo sve zadatke koje moram riješiti… Taj ništa ne zaboravlja!… Kad mi sve to odvrti bar dvaput, prelazi na retrospektivu proteklog dana, mogu reći da je u tome vrlo fin i korektan taj moj mozak, pažljiv je – pamti sve što smo kroz dan prošli, zna da ima stvari od kojih bih se nemirna vrpoljila cijelu noć, a pošto zna i da se vrpoljiti baš ne mogu, bira samo one situacije koje su mi kroz dan navlačile osmijehe na lice pa tako i sada. Kako god usran dan bio, ipak je u njemu bilo i dosta sitnih zadovoljstava i razloga za smijeh! Eto, sad možeš zaspati! – reče on tek pošto mi je usne razvukao u osmijeh! Hvala ti, da nisi mozak, rekla bih ti srce! 😀 😀
Lijep je osjećaj zaspati tako sa osmijehom na usnama… jer ma kako da mi je teško ujutro otvoriti oči, sjetim se osmijeha s kojima me moj mozak uspavao i dan je drugačiji i ja sam drugačija, ja sam pozitivna, a samim tim i sretnija! 😀 Već znam da ću imati snage za nove osmijehe! 😀
Hvala ti, mozak moj, hvala ti što si tu uz mene… Lijepo od tebe što nisi pobjegao od banane u koju si me uvalio! Ostao si sa mnom da se zajedno borimo! Znaš, ja sam ti već oprostila, samo ti neću priznati na glas, da me ne napustiš! Bio bi to početak kraja za mene! 🙁
Pročitala sam negdje da J. Lo ima najljepše noge Hollywooda…. Da je ona i stonoga, vrijedio bi mi više od svih njenih nogu! 😀
P.S. Ipak manje hodaj na kave, ostaviš me u neobranom grožđu… 😉 😉