I tako, jučer doživim totalnu eksploziju osjećaja, i to onih prekrasnih, koji hrane dušu, bude nadu, vjeru u ljude, život čine ljepšim, potpunijim… Po ne znam koji put shvaćam vrijednost mojih ljudi, jer to je ono što zaista vrijedi, što ruši sve prepreke, pruža unutrarnju snagu – snagu duha, to pokreće svijet – biti čovjek!!! Uz takve ljude, sve je moguće! 🙂
Onda jutros kao da me je netko opalio mokrom krpom preko nosa… Predugo sam uživala u bajci, u prekrasnom činjenju prekrasnih ljudi. Treba mi potkresati krila, spustiti me na zemlju. Moram iznova shvatiti i osjetiti da pod ovim istim suncem uživaju i oni drugi ljudi. Oni kojima ne možeš reći da su krasni, da čine nešto krasno! Oni koji ti uvijek nastoje podmetnuti nogu, ali onako izdaleka na finjaka, koji trebaju brinuti a ne brinu, koji bi trebali biti melem a zapravo su gorak pelin! Shvaćaju olako sve oko sebe, tu su da organiziraju a zapravo su totalni nered. A jezik im je oštar mač! Svejedno, ja imam štit! Zatupit ćete oštricu mača! Ne udarajte više! Jer udarce vam Netko gore broji! 🙂
Naprijed, vi prekrasni ljudi!!! 😀 😀 😀