I onda, kad se ja na trenutak izgubim u moru svojih misli, tu je moja “Zaključana”:
“…Feniks u meni širi svoja krila, zamahuje njima iako je nespreman za let, da
barem mašući digne prašinu sa zgarišta jednog života, da oni oko njega
progledaju te napokon shvate da tu i dalje traje isti život, sa svim potrebama
ljudskog bića, da nisam tek puka olupina, razbijena jednom o neku hrid i
potonula na dno mora, prepuštena zaboravu vremena. Ovdje unutra sam ja!
Kuc-kuc…
Ne dam se, još sam tu, zaključana u olupini tijela koje me ne sluša,
probuđena ponovno, rođena opet da budem „ja“, da se ne prepustim, da i dalje
bijem bitku sa svime, bitku u kojoj moram ostati dosljedna sebi, biti ono što
sam bila, ne dopuštajući da postanem lutka na koncu, da budem oblikovana
kako bi netko to htio, kako bi njemu to bilo jednostavnije; neće me pretvoriti
u statističku činjenicu koja će se utopiti u moru brojki, biti ona koja je nekad
ležala tu…”
♥♥