10.01.2008….ledeno zimsko jutro…hitna juri gradom…a u njoj ja, nesvjesna sebe i onoga što mi se upravo događalo, ali prisutna ipak!
Onda scena iz Hitne službe, strka, zbrka…ja osjećam da sam na krevetu koji juri…a ja mrtvac, još mlohavi, oči očigledno poluotvorene, staklene, jer sam povremeno mogla razaznati tek sjene ljudi oko sebe!
Sigurno je pijana!
Riječi su to koje su, uslijed sveopćeg komešanja, doprle do mene! Štooooo?!?
Sreća da nisam tada mogla vidjeti iz čijih muških usta su te riječi izašle, sreća što mi se govor izgubio negdje u nožnim prstima i sreća što nisam mogla ničim mrdnuti, a posebno sreća njegova što doista nisam bila samo pijana jer bi mi šaka sama poletjela prema tim ustima i pronašla njegove zube, kao što su oni netom kasnije pronašli moje i izbili mi dva komada – al’ da mi spase život! 🙁
Čudno neko pijanstvo, još sam u stanju mamurluka – 8 g. kasnije!