To biti sama sa sobom jednostavno mi je postalo potreba, kao što imam potrebu otići na ručak, spavati, smijati se…pa i zaplakati…
Biti sam sa sobom vrlo je kvalitetno provedeno vrijeme za mene, makar to značilo sjesti za računalo, nabiti slušalice u uši (usput, koje mi stalno ispadaju, jer imam male uši 😛 ) i pustiti si muziku od koje bi se nekima digla kosa na glavi, ili, kao danas, sjesti na sunce i zatvoriti oči, isključiti se iz vremena i prostora! 🙂
Tada mogu nesmetano se posvetiti sebi unutar sebe, popričati sa sobom, ohrabriti se, odati si priznanje, popričati sa Onim iznad sebe, zahvaliti mu što me je doveo do pozicije u kojoj jesam, a On se spušta k meni s toplim zrakama sunca…i ja osjećam Njegovu prisutnost… 🙂
I kad sam sama sa sobom, ne ja nisam usamljena! 😀