10.01.2008. uplovila sam u svijet tišine. No words.
Zato vam danas s punim pravom mogu reći: Cijenite svoje riječi! Baš svaku koju možete izreći, bilo da vam služi na čast ili ne! Jer, zamislite, samo ste otvorili usta, promigoljili usnicama i jezikom i izašlo je njeno veličanstvo – RIJEČ! I to baš ona koju ste zamislili!
A svaka izrečena, vrlo lako vam može biti posljednja!
Moje posljednje tada, bile su vapaj u pomoć. A da nije bilo njih, danas nebi bilo ni mene!
Moje usnice i jezik ostale su na svom mjestu, ali radile nisu ništa, otkazale su suradnju. A toliko je riječi u mojim mislima čekalo da budu izgovorene…uzalud su čekale.
Danas znam cijeniti ovo svoje mumljanje…i mumljam, ne dam se smesti. Briga me kako zvuči i je li kome smiješno, ja znam što želim reći i to artikuliram kako mogu. Sam Bog zna koliko napora mi je potrebno da nešto ponovim nekome i pet i deset puta, zna i da deseti puta ne mogu više ponavljati smireno, jer sam čovjek, nisam papiga.
I neću postati papiga, jer govorim ljudima, nadam se! 😀