Kad nakon 9 godina pročita članak o meni i sjeti me se dijete koje je odrađivalo praksu u bolnici dok sam ja bila malo žešća ruševina, ‘pače olupina, osjećaj je divan! 🙂
To dijete, sada mlada žena i sigurno vrhunska medicinska sestra, smatra za potrebno meni se ispričati!!
I to radi jedne rečenice koju mi je tada izgovorila dok me hranila, a rasplakala me. Sigurno biste sad radije doma jeli ono što vi skuhate, nego ovu bolničku hranu…
Ja, koja sam tada plakala i ako bih vijela muhu u letu, sigurno da sam se na njene riječi rastulila kao slon. Ali zato jer su te jednostavne, tople, ljudske riječi bile melem za moje uši, za moje ranjeno tijelo…nešto što sam tako rijetko imala prilike čuti, riječi radi kojih sam se na trenutak osjećala čovjekom.
Ne znaš ti kakve sam ja sve stvari prošla i radi kojih sam se isplakala kao kišna godina i nitko se nije obazirao na moje suze u smislu da kaže oprosti! Ja sam bila jednostavno još jedan histerični pacijent! 🙁
Zato, sretni su oni histerični pacijenti o kojima ti brineš! 🙂
Hvala ti, što si mi izmamila suze na oči!