…ili možda: tko jači, taj tlači…
Od takve teorije danas mi je glava kao da sam posjetila nekog pčelara i pretrpjela napad roja njegovih pčela. Ne gledam, već škiljim!
Kad jedno mišljenje toliko pusti korjenje da postane kolektivno, onda više nije mišljenje, već postaje problem. Problem je što i ja već prihvaćam takvo kolektivno ne-mišljenje, ali samo kao problem, dva problema zajedno samo su problem na kvadrat.
Ali ja u crkvu idem zato jer vjerujem u tog Boga kojemu se molim, ne da bih bila viđena ili da ljudi čuju kako pjevam, moju pjesmu i moju molitvu čuje samo On! Znam i da će, kad dođe vrijeme za to, naplatiti svaku moju izazvanu suzu, svaki jecaj, drhtaj tijela, nepojedeni doručak, propuštenu terapiju, svaki oblak koji prekrije moje sunce, svaki mrak mojih dana, već On zna kome. A ja ću preživjeti, kao i do sada, sva kolektivna ne-mišljenja koja postaju problem: nekad lakše, nekad teže, ili, kao danas, jaaako teško!
Sutra je novi dan! Tješi me što ću ja sigurno progledati! 🙂