Možda će vam se zaista više puta učiniti sasvim bezveznim banalnim neke stvari, događaji…koji se nađu u mojem dnevniku!
Kad biste samo znali?
Neke male, naizgled beznačajne stvarčice u mojem životu predstavljaju nešto kao uspon na Mount Everest u vašem, samo vi vjerojatno ni ne pomišljate na taj uspon (ili možda da 😀 ) a takvi usponi postoje kod mene svakodnevno… i ja se penjem 🙂 🙂
Trenutak kad sam se riješila pelena, kad sam počela sama jesti, kad sam prvi puta obukla traperice, sama upalila svjetlo… neprocjenjivo!!… A Mastercard ionako nemam 😀 haha
Takva je bila i današnja odluka da baš sama odem u Katedralu, nek i ja osjetim da je blagdan! I vrzmalo se po mojoj glavi stotinu “što ako” i nekoliko strahova, ali eto me, tu sam! Ponosna na sebe!
No, željela sam i ja pogledati smjenu straže koja se baš odvijala ispred Katedrale, ali naišla sam na prepreku od mnoštva ljudskih guzica, neke od pripadajućih glava su se okrenule, ali ništa, iz tih guzica nije se popelo nikome u glavu da se…možda pomakne 😀 Zato bez pratnje ništa… bar da pucketa bičem!
Sad mi je jasnija tvrdnja mog profesora statistike da ima više guzica nego glava pa ne mogu točno izračunati potrošnju toalet papira – po glavi stanovnika…. hahaha
Bar su dečki pravi, oko njih se krevelje, naslikavaju, a oni “mrtvi-ladni”, u onim crnim odorama +89,4 celzijevaca, podsjećaju na voštane figure, ali već bi se otopili i tekli prema Trgu!