Ja znam da putujem, znam da se krećem polagano, polagano, korakom neke debele bake kornjače koja ni do kraja svog života neće stići do cilja… Ja hoću! Ma koliko milja, koliko svjetlosnih godina bio udaljen – stići ću!
Put je trnovit, ranjava, ali nevidljivim koracima, ja se ipak primičem cilju, moj svijet se okreće, sunce postaje sjajnije, nekako bolje grije, obasjava svaki djelić mog bića, prodire u nutrinu…Tek neki niski, sivi oblaci koje vjetar povremeno nadvije nad mene, zamrlja njima moj komadić plavog neba… oni nastoje prekinuti nit mog putovanja kroz svemir, ubiti sunčev odsjaj u mome oku, natjerati ga na suze… Ali, moje sunce zasja iznenada, osuši mi suze i pojede one sive oblake… i ja nastavljam svoje putovanje… 🙂
I ne brine me koliko će to moje putovanje trajati, koliko će se sivih oblaka još nadviti nad mene na tom putu, ne mogu mi ništa, ja znam da putujem i vjerujem da ću stići Tamo, a Tamo me čeka puno lipih stvari, samo ne smim kazat! E!
A tko zna, možda se odnekud pojavi neki space shuttle , i evo mene na cilju! 😀 A, e! 😉
