Hvala svim divnim članicama DRUŠTVA PATRONAŽNIH SESTARA HUMS-a na prekrasnom prijemu u Karlovcu na njihovom simpoziju! Posebno hvala Astrid koja se zainteresirala za moju priču i učinila sve da je predstavimo i njezinim kolegicama! 😀
Već čim me Astrid pozvala da dođem u prve redove, u želucu mi se počeo stvarati grumen. Ne grumen zlata, već grumen svega: i sreće, i ponosa, i straha, i uzbuđenja, i…
A kad je Antonio počeo čitati isjećak iz moje knjige, grumen se povećao do maksimuma davno zaboravljenim, možda samo potisnutim osjećajima, grumen je počeo opasno prijetiti da izazove poplavu u dvorani. Stalno sam ga nevidljivom snagom gurala prema svom želucu, nek se ondje buni! Sa lica nisam skidala svoj osmijeh, koji ipak pobjeđuje u borbi s grumenom! Nisam se dala!
Kolega Alen samo je svojim iskrenim riječima dolio ulje na vatru u meni! Iako mi je savršeno poznato gotovo sve o -čemu je govorio, drugačije je čuti to od nekog drugog, čuti riječi koje će on upotrijebiti, isčitati osjećaje iz tih riječi, jer oni oko mene drugačije su doživjeli situaciju u kojoj sam se našla, nego što sam ja sama to mogla…
Najdirljiviji dio večeri ipak se dogodio kad smo pokušali neopaženo, u tišini otići iz restorana, jer prijevoz je več čekao! Na samom izlazu, odjednom se iza mojih leđa prolomio gromoglasan pljesak. Ja se nisam ni snašla, kad čujem Antonijev glas: Ivančice, okreni se, tebi pljeskaju! U tih pola minute što sam bila okrenuta prema svima, a svi su pljeskali, ugurale su sve najljepše emocije koje sam proživjela tu večer, punu pozitive! 🙂
Uspijela sam propiskutati tek jedno hvala!
H V A L A !!! 🙂 🙂 🙂
