Koliko god se ja trudila biti calm down, to je za mene nemoguća misija u ovim mojim uvjetima. I ovako ranjenog tijela nastojim ostati ja, zadržati sebe, misliti za sebe, još uvijek imam snage i volje željeti i uživati u tome da mi se neke stvari naprave zaista onako kako si baš ja to želim! Zar je to grijeh? Ako jeste, odmah idem na ispovijed! 🙂 To su sitnice koje ne zahtijevaju dodatno vrijeme, važan je samo način! A te sitnice, zapravo su krupnice za mene!
Zato se nikad, baš nikad neću pomiriti s time da netko krene razmišljati umjesto mene ili krene naglas pogađati što sam ja to rekla, bar dok ne postanem dementna i budem totalno u svom svijetu!
S obzirom na moj govor, bolje da koristim što manje riječi ako nešto želim, da ne zbunim potencijalnog slušača, koji zapravo to i nije, već u svojoj glavi unaprijed slaže scenarije što bih to ja mogla reći, pa nema vremena slušati što ja ustvari govorim!
Iz “operi šalicu” proizašlo je “obuci mi haljinu”! A tek da sam rekla “možeš li mi oprati šalicu” ispalo bi da mi treba obući kupaći kostim, a što bi ispalo od toga da sam krenula objašnjavati zašto tražim da mi se opere šalica, ne želim ni pomišljati! 😛
Ako “odi malo iza” znači koraknuti naprijed, ja sam traktor. Lijevo-desno se ne usudim ni spominjati da ne završim na podu pa u Draškovićevoj! 😀
“Ja bih samo malo čaja, niti pola”, ti vrapca, dok se ja okrenem, šalica je vrhom puna!
Cam down – ma što točno to znaaačččiiii!!! 😛