Nije lako kad nisi šef svojoj ruci (kao i cjelokupnoj svojoj mašineriji), ili pokušavaš šefovati ali neuspješno! A oko mene sve vrvi najbrojnijim razredom skupine člankonožaca – raznim kukcolikim stvorenjima!
Sv. Duh sam proživjela prilično bezopasno, ali iz moje tadašnje perspektive ni nisam bogznašto mogla zapaziti, niti sam bila dovoljno svjesna svoje nemoći u slučaju bilo kakvog zračnog napada.
No, u toplicama već druga priča, ja svjesnija, glava pokretnija a buba u izobilju…I mama je počela strahovati od opasnosti! Iako se pričalo i o nekim gmizavim stvorenjima, ja nisam imala bliskih susreta, ali sam strepila od svakog paljenja svjetala, kad je to raznoliko društvance darkera imalo party oko moje neonke, bilo ih je zanimljivo promatrati dok tako plešu neki svoj ples, pokreti su im bili prilično vratolomni, nekoj bubi sa niskim tlakom moglo bi se zavrtjeti u glavi i mogla bi aterirati ravno u moja usta, što ne bi bio problem jer su uglavnom bila – otvorena! 😀
Zato su mama i on, pola sata prije odlaska, bili glavni dekontaminatori sube, ali samo priručnim pomagalima: rukama, (možda i nogama!?), jastukom, ručnikom, krpom, mojom majicom…
Svejedno bih ja još neko vrijeme u mraku osluškivala svaki i najmanji pokret… 😀 😀
simbolikaaa… 🙂