Svatko od nas ima neke svoje najduže minute u životu…
Ja sam danas ujutro upravo proživjela svoje najduže minute, njih ravno 37! Bilo je još puno najdužih minuta u mojem životu (ne računaju se one kojih nisam bila svjesna), ali ovih 37 potuklo je sve rekorde i uvjerljivo je zauzelo pobjedničko mjesto!
Mene su u školi učili još drugovi i drugarice, vrlo su me dobro naučili što je to minuta, ali pojam o minuti izgubio se već slijedeći sat 3 minute prije zvona, a ispitivanje u tijeku… 😀
Danas nije bilo zvona da zazvoni i spasi me…A Ja se još ne mogu sama spasiti…
Ostavljena da čekam, nasred sobe, s pogledom na sat, čijih 37 pomaka velike kazaljke sam izbrojila uz otvoren prozor, da mi bude ugodnije, meni za koju je hladnoća, i ona neprimjetna zdravom svijetu, neprijatelj br. 1, još i gole guzice (srećom ni jedan nadobudni dedek nije u hodajućem stanju)…da čekam i čekam…minute su mi se pretvorile u sate… A hodnikom prolaze oni koji bi me trebali spasiti, poznajem im korake…Na moje povike ne reagiraju…
To su oni trenuci kad se okružena tuđim go*nima i sama osjećam ko d*ek…
Ali to su i trenuci radi kojih ću jednog dana skočiti na noge i zatvoriti onaj prozor, a zatim…piiiiip! 🙂
Za sada vam moram pisati ovaj tekst šmrkavog nosa i bolnog grla…pitam se zašto?…Zahvaljujući virusu koji se zove moj dobri anđeo! 🙂