Telegram 23.7.2016. objavljuje
Administratorica iz Zagreba: ‘Kako sam ostala zaključana u vlastitom tijelu, pa se ponovno pokrenula’
Ivančica Matuša je 2008. godine doživjela iznimno težak možani udar, koji je kod nje izazvao rijetko stanje nepokretnosti tijela, tzv. Locked-in sindrom. Ovo je priča o tome kako je uspjela izaći iz vegetativnog stanja
Jedino što me tog jutra izvuklo iz kreveta bila je pomisao na hrpu obaveza koje imam na poslu. Kada je zazvonio iritantni alarm na budilici, malo mi je falilo da ga samo ugasim i okrenem se na drugu stranu kreveta. Glavobolja me mučila već mjesec dana. Ipak, ustala sam, na brzinu se istuširala i napravila svoj domaći sok. Kao i svakog jutra miksala sam ciklu, jabuku i mrkvu, a zatim sam popila tablete od zelene magme.
Odvezla sam se na posao iz svog malog unajmljenog stana u zagrebačkim Dugavama. Bio je siječanj, a jutro je bilo tmurno i hladno. Tog radnog dana morala sam obilaziti mnoge službe po gradu. Prva stanica mi je bila pošta u Sloboštini. Parkirala sam službeni crni Polo i ušla u poštu da predam pošiljke. Sve su stale u jednu vrećicu, tako da mi ih nije bilo teško nositi. Izašla sam iz pošte i zavukla glavu u krzneni ovratnik kaputa. Pasala mi je toplina koja mi je grijala vrat. Dok sam hodala do auta osjetila sam peckanje u glavi. Osjećaj je bio neugodan, i postao je sve intenzivniji, oštra i prodorna bol zaparala mi je mozak. Nisam imala pojma što je to, valjda opet dosadna glavobolja.
Samo sam nastavila dalje prema javnom bilježniku. Sjela sam u auto i nafrljila grijanje, krenula sam Miškinom ulicom prema Aveniji Većeslava Holjevca. Nisam daleko stigla, već u Miškinoj sam morala stati jer me uhvatila čudna mučnina. “Ovo je od jakog grijanja, bolje da otvorim prozore”, tražila sam neko objašnjenje. Pustila sam da me propuše vjetar, malo sam se dobila. Krenula sam dalje, no opet mi je bilo sve mučnije. Kad sam skrenula u veliku aveniju bilo mi je previše svega, svjetla, automobili, semafori, znakovi. Maglio mi se vid. Šareni automobili su mi se približavali i lelujali. U stvari, oni su išli ravno, ja sam lelujala.
‘Još jedna pijana žena, tako rano!’
“Moram nekako izdržati, u firmi trebaju te dokumente. Brzo ću do bilježnika, tamo je veliki parking”, mislila sam već u bunilu. Nekako, ni sama ne znam kako, uspjela sam se dovesti do odredišta, pred ured javnog bilježnika u Sortinoj ulici. Mislila sam sada ću se protegnuti i razbistriti. Osjetila sam potrebu da povratim, željela sam izići iz auta. Ja sam htjela, ali moje noge ne. Otkazale su poslušnost. Bile su mlohave, potpuno bez snage i nepomične.
Val mučnine bio je jači od mene. Otvorila sam vrata automobila, ne bih li to izbacila van. Povratila sam, ljepljivi i smrdljivi mlaz naprosto je izletio iz mene. Uneredila sam i sebe i auto. Katastrofa! Ljudi su me krišom promatrali. Po začuđenim licima sam pretpostavila da misle nešto u stilu: “Još jedna pijana žena, tako rano!” Nitko nije došao da me pita što mi je i pozove pomoć. Nisam osjećala sram, posljednjim atomima snage nazvala sam šefa. “Na parkiralištu kod bilježnika. Neka netko dođe po papire. Po mene. Ja više ne mogu dalje”, bio je to moj posljednji razgovor. Počela sam tonuti. Bilo mi je lijepo, lebdjela sam potpuno opuštena. Čula sam kolegicu i kolegu koji su došli vrlo brzo. Glasovi su im bili prestrašeni. Pozvali su hitnu pomoć.
Vrlo teško su me izvukli van, bila sam mlohava i zaglavljena za volanom. Vukli su me, a ja im nisam mogla pomoći. Zbog toga sam neko vrijeme imala iščašeno lijevo rame. Polegli su me na nosila, ubacili u kola i ubrzo smo uz zavijanje sirene, jurili gradom. Ljuljali smo se zajedno s kombijem, lijevo – desno. Svijet oko mene polako je nestajao u nekoj neobjašnjivoj polutami, koju su svako malo parali uskomešani glasovi oko mene. Kada smo došli u bolnicu čula sam glasove medicinskog osoblja, oni nisu znali da ih čujem. Možda i bolje da ih nisam vidjela jer bih sigurno zapamtila onog tko je rekao da sam vjerojatno pijana.
Zaključana sam u vlastitom tijelu
U bolnici sam, nešto kasnije, čula glas svog brata, došao je po moje stvari. Čula sam da sestre prebrojavaju novac koji sam imala kod sebe. “Znači ostajem tu”, razmišljala sam o poslu koji nisam stigla obaviti, a zatim su se misli polako gubile. Odjednom je oko mene bila tama i tišina. Probudila sam se u jednoj potpuno bijeloj bolničkoj sobi, ležala sam polumrtva. Bila sam sva u znoju. Imala sam osjećaj da mi je ležaj okrugla ploha bez kraja, ja sam za njega pričvršćena nekim povezima. Tijelo mi je bilo razliveno po kreveta i nisam ga uopće doživljavala, bilo mi je strano i nepoznato.
‘Jedino što sam mogla bilo je vikanje. Neartikulirani urlici bili su moj jedini način komunikacije. I ja sam počela vikati – boljele su me noge, bolio me dekubitus koji mi se stvorio na trtici. Najviše sam vikala kad bih kroz staklena vrata vidjela da prolazi moj liječnik’
Ni danas nisam posve sigurna koliko je dugo trajalo to stanje polovične svijesti o svemu oko mene. Kasnije sam saznala da sam ležala u bolnici Sveti Duh. Uređaji u intenzivnoj sablasno su odzvanjali. Sestre su brzo reagirale na bilo kakav drugačiji zvuk. Ležala sam poput astronauta, iz svakog otvora na glavi virila mi je neka cijev. Ako bi se začulo neko neuobičajeno piskutanje, samo sam se nadala da neću umrijeti dok sestre ne dođu. Nisam se mogla micati, govoriti, nisam mogla komunicirati ni sa kim, ni na koji način. Ostala sam zaključana sam u vlastitom tijelu. Oblio me hladan znoj kada sam to spoznala.
Bila sam priključena na respitrator, sondu, kateter. Nisam se sjećala kada je sve to instalirano po meni. Kako bi mi ugurali plastični nastavak u usta, koji mi je omogućavao da dišem, morali su mi izbiti prva dva zuba, zato što sam grčevito stiskala čeljust. To se stanje stručno naziva trizmus. Pokušavali su mi usta razdvojiti rukama, shvatila sam da je situacija ozbiljna. Vidjela sam iznad sebe smrknuta, bljedunjava lica, čula sam isprekidane, brze i odrješite upute. Iako su medicinari po meni izvodili razne zahvate, fizički nisam osjećala ništa, jer moje tijelo više nije bilo moje. Nisam mogla gutati, niti normalno disati.
Kao da imam trubu u vratu
Jako me bolio i smetao komadić zavoja koji je, uz flaster, osiguravao sondu, Cijev kojom mi je kroz nos hrana odlazila do želuca. Bila je to rijetka tekućina koja me hranila. Zavoj koji je držao sondu bio mi je omotan oko glave, pri najmanjem pomicanju njega ili sonde od bolova bi mi zaiskrilo pred očima. Do tada nisam ni znala što je to respirator. Sigurno sam bila u velikoj banani jer su mi prijetili kako će mi ga priključiti ne budem li disala kako treba. Kakva prijetnja: “Ili diši, ili ćemo te spojiti na respirator!” Nastojala sam disati, više ili manje uspješno. Na kraju ga nisam izbjegla. Taj je strašni aparat zapravo bio moj pomagač i spasitelj, disao je umjesto mene.
Sjećam se instaliranja kanile. Došao je liječnik s nekog drugog odjela. Stekla sam dojam da je jako važan. Bio je crn i zgodan, imao je dlakave ruke koje su me škakljale po vratu dok mi je urezivao rupu na vratu. Zatvorila sam oči kako bih se isključila iz te zastrašujuće situacije. No bilo je zaista brzo, nije boljelo, nakon toga sam u vratu imala rupu veliku poput vulkanskog kratera. U nju su mi ugurali tu kanilu. Počela je dolaziti logopedinja i ja bih trebala ispustiti neki glas kroz tu rupu, svaki put kada bi mi ona dala znak. Užas! Osjećala sam se kao da imam trubu u vratu. Nakon nekog vremena, izvadili su kanilu.
Jedino što sam mogla bilo je vikanje. Neartikulirani urlici bili su moj jedini način komunikacije. I ja sam počela vikati – boljele su me noge, bolio me dekubitus koji mi se stvorio na trtici. Najviše sam vikala kad bih kroz staklena vrata vidjela da prolazi moj liječnik, nadala sam se da će mi on nekako znati pomoći. Najgore su mi bile noći, samo sam plakala i plakala. Davali su mi i injekcije s lijekovima za smirenje. Djelovale su malo ili nimalo. Ponekad su mi sestre čak i prijetile da će zvati mog liječnika ako ne prestanem, no tada bih samo još jače vikala.
Posebno teško kada najmiliji plaču kraj kreveta
Kaša kojom su me hranili na sondu asocirala me na zidarsku žbuku, nisam ni osjetila da jedem. Sjećam se kad mi je sestra prvi puta davala nešto konkretno. Uklonili su mi elastičnu cjevčicu za guranje hrane kroz nos. Bio je to moj 49. dan u bolnici. Za ručak su bile mahune. Koji je to bio vrhunski užitak. Tada sam već mogla gutati malo konkretniju hranu i piti tekućinu.
Sve vrijeme uz mene su se redali moji najbliži: sin Ivan, bivši muž Mladen, majka Đurđica, ostala rodbina, prijatelji, kolege i kolegice s posla. Neki su plakali, nisu mogli podnijeti što me vide takvu. Te zime sam napunila 41 godinu, bila sam u naponu snage. Radila sam u M San grupi, tamo sam zaposlila i sina. Rodila sam jako mlada, tako da je on već bio odrastao mladić. Obožavala sam biti u pokretu, s prijateljima sam često išla na ples, u vožnju biciklom. Najviše sam voljela raditi na zemlji, s tatom u njegovu vinogradu u Zagorju gdje su oni živjeli. Bila sam glavna slastičarka u obitelji.
‘Bile su mi smiješne te upute, kao dresiranje. “Za ‘DA’ mignite jedanput. Za ‘NE’ mignite dvaput. Pogledajte gore. Pogledajte dolje, pogledajte mene. Namignite.” I sada se zgrozim kada se sjetim svog izgleda u ta dva i pol mjeseca. Nitko mi nije ni zube oprao, a kamoli me pošteno izribao. Kako treptajima oka objasniti nekome da želiš da ti se operu zubi?’
Kada bih vidjela da moji najmiliji plaču bilo mi je teško. A aparati na koje sam bila priključena bi me izdali. Na jagodici kažiprsta mi je bio prikačen mjerač pulsa. A puls bi mi u takvim situacijama ubrzao, što se očitavalo na piskutanju strojeva. Dijagnoza je bila zastrašujuća, nisam to tada znala. Nisam bila dovoljno jaka za razmišljanje o njoj, a ništa što sam tada načula nije na mene djelovalo ozbiljno. “Kod bolesnice se radilo o disekciji vertebralne arterije s posljedičnom embolijom bazilarne arterije te ishemijom u ventralnom dijelu ponsa, što se manifestiralo opisanom kliničkom slikom – sindromom LOCKED-IN”, pisalo je na mojim bolničkim papirima.
Pokušaj dizanja iz mrtvih
Prevedeno, zbog iznimno jakog moždanog udara, ja sam ostala nepokretna, nisam mogla pomaknuti niti jedan mišić. Doslovno zaključana u svom tijelu. U toj, prilično ranoj fazi nakon moždanog udara, počela sam i s fizioterapijom i s logopedom. Došli bi do mene dva puta dnevno, makar na kratko. Počeo je tako pokušaj dizanja iz mrtvih. Tada sam se zanosila nemogućim mislima i očekivanjima. Ja te prve pokušaje pomicanja udova nisam doživljavala kao pothvat. Oni bi ili nepokretno ležali ili se minimalno mrdnuli. Sada znam, to je bio ogroman pothvat. Mogla sam zauvijek ostati vegetirati s potpuno zdravim umom, tako bih postala tek nešto više od sobne biljke.
CIJELI ČLANAK PROČITAJTE OVDJE >>>