Slobodna Dalmacija, 5.6.2013

Napredujući puževim korakom, uz strašnu volju i neutaživ žar za životom, postigla je nemoguće. Udar kakav je ona doživjela sasvim nenadano jednog zimskog jutra, u poslovnoj jurnjavi zagrebačkim ulicama, poznat je, naime, kao locked-in syndrome, “sindrom zaključanosti u vlastitom tijelu”. Ležiš, polagano se gasiš, nepomično udišući posljednje atome kisika… I Ivančica je ležala nepomična, svjesna svega, ali bez ikakve mogućnosti komunikacije s okolinom.

U firmi je nisu zaboravili

Samo koji tren prije, bila je to lijepa i poletna četrdesetogodišnjakinja koja je punom parom radila posao općeg referenta u Zagrebu, gdje je živjela dvije godina nakon raspada braka. Takvu djelatnicu i osobnost vodeći ljudi njezine tvrtke nisu zaboravili. Nisu je napustili. Plaćaju joj smještaj u domu za stare i nemoćne. Nije odmah bilo tako. Bio je to težak i polagan put od tetraplegije do tetrapareze spastice, što u prijevodu znači da isprva nije mogla ništa, osim ležati, treptati i vrištati od bolova, a sada može upravljati kolicima, koristiti laptop, piti na slamku i samostalno jesti. Opisala je sve što je doživjela nakon udara, ali i svoj život prije njega, u knjizi koja nije ni mogla imati drugačiji naziv do “Zaključana”. Prva dva i pol mjeseca samo je plakala…

– Što zbog bolnih nogu i dekubitusa, što zbog svega drugoga… Bilo je to jednostavno tako. Za to vrijeme „okitili“ su me sondom, kanilom, kateterom, bila sam na respiratoru, preboljela sam sepsu… Prvih sam mjeseci bila tupa, indiferentna, prešutno prihvaćajući stanje kakvo je ne shvaćajući njegovu ozbiljnost, ne misleći ni o čemu, životareći dan po dan, dopuštajući da svi sa mnom čine što ih i kako ih volja… … Pretvorila sam se u krezubo gladno dijete Afrike, moja rebra opasno su se ocrtavala, kosa mi je sličila na prilično rabljenu metlu, dva prva zuba bila su izbijena kako bi mi omogućili da dišem… – dio je opisa tih tegobnih dana, nakon čega je krenula na rehabilitaciju, motivirana ljubavlju prema čovjeku koji je još dvije godine nakon udara bio njezina nesebična pomoć.

Nakon toga ga je odlučila pustiti, sahranivši u sebi sve romantične osjećaje da bi mogla čovjeku kojeg voli dati mogućnost normalnog života. Bilo je to bolno, njezina druga najteža bitka, nakon one za život i prvi pomak prstiju te glas sličan ljudskom. Uspjela je. Bilo je to osobito stjecanje slobode. Slobode od očekivanja i slobode stečene oslobađanjem voljene osobe. U toplicama su je najprije odbili, ne vidjevši kako joj mogu pomoći jer su takvi slučajevi u praksi opisivani kao beznadni. Liječnik joj nije davao nikakve šanse za oporavak.

– Kako li se samo bio prevario, nije on mene poznavao! Provela sam u toplicama dvije i pol godine. Samo 6 mjeseci dobila sam od našeg zdravstva, i to na jedvite jade, no, na svoju ogromnu sreću u nesreći, u mom poduzeću me nisu zaboravili. Budući da nisam mogla očekivati neku financijsku pomoć od obitelji, oni su preuzeli dugoročnu brigu o meni plaćajući mi rehabilitaciju! Vlasnik M San grupe – firme u kojoj sam radila, čovjek velikog srca, nesebično je odlučio odvajati novac i održati me na životu. Uz financijsku potporu firme, veliku Božju pomoć i moju čeličnu volju, upornost i snažan duh, uspjela sam se uzdići iz situacije u kojoj sam se našla, iz objekta opet postati subjekt – bilješka je te hrabre žene o prvim danima borbe za dostojanstvo, nakon čega je počela napredovati.

– Počela sam vježbati i redovito i dodatno privatno, isto tako i s logopedom, tako dan po dan, dvaput dnevno. Rezultati ogromni za mene. A što je još veoma važno, počela sam biti ja, koristiti se računalom, komunicirati s prijateljima, otkrivati osoblju tko sam ja ustvari, što osjećam i što i kako želim, odnosno ne želim, preuzela sam svoj život u svoje ruke ne dopuštajući više da budem marioneta, potpuno u rukama drugih. Sad sam ja odlučivala što će mi se obući, kako će me začešljati, davala im na znanje ako me pelena stezala… …

– Već sam 2,5 godine u privatnom domu za stare i nemoćne na području grada Zagreba. U domu i u blizini nema nekih sadržaja za mene. Jedva sam izborila od našeg zdravstva električna kolica, ali samo zato što sam bila uporna, znala čitati pravilnik i vidjela da po svemu imam pravo na njih. Ona su me zaista preporodila. … Ljudi, poput mene, koji su u punoj životnoj snazi ostali prikovani za kolica, s raznim motoričkim deficitima, imaju svoje potrebe kao i zdravi ljudi. Konkretno, ja bih rado otišla u kazalište, kino, na koncert, u crkvu, ili jednostavno na kavu…

– Ja sam osoba s potpuno zdravim razumom, koja treba sama za sebe riješiti i ishoditi tisuću stvari, još više borbe sa sustavom nego što je imaju zdravi ljudi. Za takve i mnogo drugih potreba, nužan bi mi bio osobni asistent jer ne mogu sama izaći u nepoznato, sama otvoriti vrata, ne mogu nikoga zamoliti da mi to učini jer to ne mogu izreći, ni za bilo kakvu drugu pomoć, štošta ne mogu sama…

Previše barijera

… Nije u redu da, kao mlada osoba, život provedem osuđena na ovu zgradu, zaključana u ovom neposlušnom tijelu, u nemogućnosti ostvariti neke osnovne ljudske potrebe – diskriminirana. Nažalost, previše je barijera za nas nemoćne s kojima se svakodnevno moramo boriti! Ja se ipak nastojim nekako nositi s time, izboriti se za svoja prava najviše što mogu, ne predajem se… … Unatoč motoričkom hendikepu, trudim se svoj novi život proživjeti među prijateljima, stvarajući neke nove kontakte, uživajući u malim svakodnevnim stvarima, koje zdravi ljudi i ne primjećuju, veseliti se, smijati… jer samo je tako moguć napredak. No, nije uvijek sve lako, dođu i trenuci kad se sjetim svog prijašnjeg života, svoje ljubavi, nemogućnosti boravka u obiteljskom okruženju, sa svojim sinom… riječi su koje je zapisala polagano, “mišem” na on screen tipkovnici Ivančica, kojima se nema što ni dodati…

– Zadovoljna sam bez obzira na tijelo koje ne sluša. No, ukrotit ćemo mi njega kad-tad. Moje je bogatstvo moja sloboda, moje “ja” je u mojoj glavi, a ne u nogama i rukama koje ne mogu raditi ono što bih željela. Barem “fufljam” sve razgovjetnije i nadam se da će doći vrijeme kada ću moći progovoriti: “Halo, Ivane, mama je”.

LJILJANA PAVLINA