Po ne znam koji put smo jučer sestra, mama i ja opet razgovarale kako je tata otišao prerano i prenaglo 🙁 Petnaest godina je prošlo, a slike lijepih uspomena, zajedništva, veselja u svemu što se radilo i veselja radi veselja, toliko su žive, gotovo opipljive i samo se nadovezuju jedna na drugu i mame da se ponovo prožive! Da priznajem, i ja sam bila dijete koje je dobivalo batine, ali onda državne službe nisu skakale u zaštitu prava djeteta. Ali ja sam danas ponosna na svoga oca i zahvalna sam na svakoj njegovoj odgojnoj mjeri i na onome što danas jesam. I ta šiba je zaslužna što sam očvrsnula i što ne posustajem! Ne tata, ali zaista nisi smio otići prerano, jer znaš, neke stvari su izmakle kontroli, nismo spremne da nam se događaju u obitelji, ne znamo se nositi s njima! Fališ ti, fali tvoja čvrsta ruka, fali tvoja mudrost, fali nam stup, čvrsti oslonac!
Tata, znam da te ne mogu vratiti, ali, molim te, pošalji svoj remen!!!