Gledajući reportažu o vatrogascima u Dalmaciji, nisam mogla ne prisjetiti se svog tate, bistričkog dobrovoljnog vatrogasca.
Ja, kao dijete, samo sam začuđeno promatrala užurbanost u kući kad bi se oglasila sirena, tata bi se odmah spremao za pokret: Đurđa, dej mi brže upravile! Koliko sam samo puta čula te tatine riječi, izjurio bi raskopčane radne košulje, skakučući na jednoj nozi, dok bi navlačio drugu čizmu u trku!
Ako bi se našli na njivi, ostavljao bi sve u trenu, skočio na svoj Tigrone (traktor), jer je to bilo jedino prijevozno sredstvo, osim crnog Rog-a doma u šupi, začas bi nestao iz vidokruga kao da je sjeo u BMW.
U nosu mi je još uvijek miris paljevine koji bi donio sa sobom doma i njegovo čađavo lice i ruke!
Usred noći zvuk sirene, mama će molećivo i bezuspješno: Ivooo, nejdi nikam sad!…Gorjelo je kod bake Jane, mamine mame!…Više nikad mami na pamet nisu padale takove riječi…
A iza bistričkog dobrovoljnog vatrogasca, ostala je samo uspomena – svečana vatrogasna odora! 🙁