Nepregledno plavetnilo nebeskog svoda danas iznad Brezovice! Tek zalutaju neki “oblaci pamučasti, pramenasti, vunasti, runasti, nepostojani, zaigrani, putuju, odlaze vragolani…” i naruše tu beskrajnu, plavkastu dubinu na visini!
Samo se sunce nametnulo usred tog plavetnila, što uopće nije ništa loše, naprotiv… 😀
Zapravo sam, zureći u to plavetnilo i upijajući kasnopopodnevne zrake sunca, shvatila koliko je taj moj komadić neba prometan!
Jedne sive grdosije nose u svojoj utrobi putnike namjernike ili povratnike u lijepu nam Rvacku! Ako imam sreće i povoljnu sunčevu zraku mogu vidjeti i crveno bijele kockice na nekima od letećih kitova!
Fascinantne su one točkice visoko gore u dubini plavetnila, koje ostavljaju za sobom bijele vunene niti i samo su na proputovanju mojim nebom!
Te bijele niti prošarale su nebo tvoreći vrlo dobru konstrukciju, tako da se nikad ne isprepletu. Pojave se niotkuda: čas ovdje, čas ondje i postaju sve duže. Kad dosegnu određenu dužinu, nestaju, nema ih nigdje, baš kao što su se niotkuda i pojavile!
…A onda sam spustila pogled na paradajze oko mene! Oni će se jednog dana možda zacrveniti!
Baš čudan neki dan…suncem obasjan! 🙂