Današnji izlazak začinila sam prvim ovogodišnjim sladoledom!
Reći ćete: sladoled, pa što!?
Pa što, da…
Ali to je jedna od onih krupnih sitnica koje čine moj život životom, koje navuku osmijeh na moje lice, koje me ispune iznutra, koje u trenu učine da zaboravim na svoja kolica, naoko beznačajne male stvari…
Jer nije isto pojesti sladoled u restoranu staračkog doma, u kojem mogu baciti pogled na nečije zubalo na stolu, u kojem slušam uvijek iste razgovore, molim Boga da se danas nitko ne zbljuje i pratim Tomu kako u ubrus za brisanje puše nos ili pojesti sladoled na mjestu gdje se upravo događa život! 😀