Da se netko prije 10.01.2008. malo pozabavio bontonom-jednostavnim pravilima ponšanja prema osobama sa invaliditetom, a još da ga je pročitalo barem toliko ljudi, koliko ih je pročitalo “50 nijansi sive”, vjerujte, moj život bio bi puno lakši!
Bila bih pošteđena paranja mojih bubnjića kao da sam gluha, obraćanja ljudima kraj mene umjesto meni kao da sam mutava…itd…itd…Haha…al barem mi je sada jasno zašto moj terapeut stalno ponavlja da ga ništa ne čujem!…Eto, oštetili ste mi bubnjiće…
Pa evo ponešto osnovno:
“Moglo bi se reći da je prvo pravilo bontona u komunikaciji s osobama s invaliditetom staviti njezinu jednostavnost u prvi plan. Ponekad je teško znati kako se odnositi prema osobi sa invaliditetom, ali najvažnije je ponašati se prema njoj kao sebi ravnoj. Bitno je zadržati pozitivan stav i prihvatiti osobu takvu kakva jest, jer, uostalom, svi mi imamo neke nedostatke, samo su oni kod nekih ljudi manje izraženi.
Dok govorite osobi s invaliditetom bitno je gledati ju u oči, a ne nekog ili nešto sa strane. I zlatno pravilo: nikad ne pretpostavljajte i ne brzajte sa zaključcima! To što se osoba nalazi u invalidskim kolicima ne znači da ima, ali isto tako niti da nema još nekih poteškoća.”
I NE MORATE VIKATIII:)))
pusa