Mrzim dane kad sam bez interneta… Ta situacija već nikog ne može iznenaditi, samo razočarati! Za mene to znači prekid slobodne, makar virtualne, komunikacije sa svijetom oko sebe.
Mogla sam tada odabrati raditi nešto drugo: čitati, pisati nešto, jednostavno sjesti na kavu… Mogla sam, a nisam…
Odlučila sam prepustiti se milovanju sunčevih zraka i jednostavno „biti“! Pokraj gredice paradajza, to sam popodne samo „bila“! I to paradajza koji su više za čuđenje nego za gledanje, al’ kao takvi savršeno se uklapaju u okruženje staračkog doma! Upravo kraj takvih paradajza, odlučila sam se za svoje „bivanje“.
Besprijekorno plavetnilo neba bilo je prošarano tek tragovima aviona koji su u svojim utrobama prevozili putnike namjernike, stotine njih! U jednom od njih zamišljala sam sebe, na putu prema nekoj Nigdjezemskoj, čela priljubljena uz prozorsko staklo! Ah Ivančice, dosta sanjarenja, vrati se ti svojim paradajzima!
Sa ceste u blizini šum automobila, šum motora i galama biciklista i šetača, podsjeća me na život koji vrvi oko mene, dok ja samo „jesam“ sa svojim paradajzima! I nema emocija, nema neke tuge ni depresije što je tome tako, već samo neka tupa svjesnost o svemu što me okružuje i smirenost!… I paradajzi!
Čak se i mjesec pojavio prije svog vremena i u čudu promatra prizor ispod sebe…da ima ruke sigurno bi se držao za glavu…a da su moje ruke sposobne za nešto, možda bih ga gađala paradajzom…zelenim! 😀 😛 Još nije tvoje vrijeme! Miči se! 😛