Meni osobno baš nije nešto naći se u društvu ljudi pred kojima moram glumiti nešto što nisam. Kad moram birati riječi kojima ću nešto reći, paziti čak i koji ću veznik kada upotrijebiti, paziti da mi faca uvijek bude smiješko (što moja uglavnom i je), ali kad odluči biti plačko, smiješko je ne može spriječiti u tome!
Zato volim ljude koji u meni bude tog mog smiješka, ljude pred kojima ne moram izabirati riječi kojima bih uljepšala ono što želim reći i paziti kojim ću ih veznicima povezati! 😀
Tak je… 🙂