Osvrt Božice Ravlić: Čuje li se vapaj mladih s invaliditetom koji su zatvoreni u staračkim domovima
Ivančica Matuša opravdano se pita s kojim pravom se ministrica Milanka Opačić usuđuje tvrditi da su mladom čovjeku u staračkom domu zadovoljene sve osnovne životne potrebe
Dok svi ne dobijemo mogućnost živjeti van institucija koje gutaju novac poreznih obveznika, a ne pružaju usluge koje naplaćuju jedino što mogu je osjećati gnušanje prema Ministarstvu socijalne politike i mladih. Besramno izlaze s izjavom da u domovima za starije i nemoćne nema mladih osoba. Nisu oni usamljeni u tom ignoriranju potrebe da ljudi žive dostojanstveno. Kompletan državni vrh odnosom prema djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom temelji na otvorenom ignoriranju našeg postojanja. Mi smo za bivše, sadašnje, buduće vladajuće garniture izgubljeni slučajevi kojih se sjete po vlastitim nahođenjima kada im zatrebamo, a ostalo vrijeme najradije bi nas što dublje zakopali da ne narušavamo sliku izuzetno humanog i osviještenog društva.
Nakon otvorenog vapaja Ane Marije Miškulin da izađe iz centra za rehabilitaciju ili, iskreno rečeno, ubožnice u koju su je smjestili nakon završenog školovanja ovih dana prvi puta vidjela sam iskrenu, stvarnu sreću u njezinim očima. Ana Marija je osmijehom tjerala strah i dok je očaj bio jedini pratilac njezinih dana u prostoru neprimjerenom bilo kojoj osobi.
Zahvaljujući vlastitoj upornosti i pomoći nekolicine koji su stali uz nju, u rujnu je stigla u Kuću sv. Vinka Paulskog – Oborovo. Tamo nije samo broj na papiru, već čovjek. Nikada nije saznala što je toplina obiteljskog doma, no kaže: “Ako postoji raj na Zemlji, to je baš ovdje u Oborovu.” Ističe da neće odustati od ideje stambene zajednice za osobe koje trebaju 24-satnu njegu, jer previše mladih čeka mogućnost izlaska iz staračkih domova. Slušajući njezino oduševljenje prijemom, kada su joj pristupili kao osobi, prvo je okupali, nahranili, te odmah oprali i njezina kolica uvidite 
koliko je malo dovoljno za sreću. Zar je danas uistinu tako teško biti čovjek, jer ljudi koji rade u ovom domu nisu junaci?! Oni su samo osobe koje pružaju ljudskost, potrebnu prilagodbu i individualan pristup, a to se ne prodaje. Klizeći hodnicima, razgovarajući s djelatnicima i korisnicima, shvatila sam i riječi Ana Marije:”Ovdje sam čovjek i želim ostati!” Nakon premještaja iz tzv. Centra za rehabilitaciju i sobe u koju nisam mogla ući koliko je ispunjena krevetima i jedna kolica bi ispunila preostali prostor, razumijem strah koji prati svaku osobu koja nema obitelj i osuđena je na sustav socijalne skrbi. Pogled na sredinu i atmosfera koji su dio njezina novog početka, slika je humanog življenja koje očekujemo, a rijetki domovi ga provode.
Ivančica Matuša u 41. godini života, uslijed moždanog udara, suočila se s Locked-in syndromom. Ona se nakon aktivnog života i invaliditeta našla u staračkom domu. Ivančica se opravdano pita s kojim pravom se ministrica Opačić usuđuje tvrditi da su mladom čovjeku u staračkom domu zadovoljene sve osnovne životne potrebe.
“Čovjek ima krov nad glavom, ima nešto za pojesti, oblače ga, peru, stavljaju na WC, brišu mu guzicu… i to je to!”, kaže Ivančica. “A glava, duša? Ili vi to nemate! Ja nisam ormar da bi ste me vi negdje smjestili, ja živim u staračkom domu na sramotu Hrvatske države, koja nema što drugo ponuditi mladim ljudima, osobama s invaliditetom – osim staračkog doma! Nemojte od mene tražiti da se socijaliziram u starački dom, jer domet moje inteligencije nije da bojim s društvom slikovnice!”
Ivančica je zahvaljujući humanosti bivšeg poslodavca stanar vrhunski uređenog doma. Sama kaže: “Prostor je lijepi, djelatnici su ne samo savršeni u stuci, već ljudi s kojima imam odličnu komunikaciju”.
No, usprkos pokušajima da se distancira od stanovnika, ne može. Živi u okruženju osoba u zrelim godinama, psihički bolesni, na granici života gdje je smrt tako čest gost da joj je postala normalna. I njezin krajnji cilj je biti gospodar svog života. Kako dok ne postoje stambena zajednica za osobe čije tijelo treba pomoć, dok um radi savršeno ?!
Djeca s teškoćama u razvoju odrastaju, invaliditet ih prati dok njihovi roditelji ulažu maksimalno pripremajući ih na život, istodobno prolazeći kroz vječni strah što kada njih ne bude?! S invaliditetom se rađa ili ga stječemo tokom života, a svaka osoba prihvaća ga drugačije. Mi smo individue, jedni sretni u ustanovama koje ih štiti od vanjskog svijeta. Drugi koji žele više, žele donositi odluke i biti gospodari svoga vremena, navika, potreba, a za to trebaju podršku koja se tek nazire za pojedince.
Različite sudbine, s dodirnom točkom koju ni jedna vlada, ministarstvo, političar, udruga do danas nisu krenuli rješavati. Činjenica je da mladi jednom kada uđu u ustanovu, zvala se ona centar za rehabilitaciju ili starački dom, gube mogućnost samostalnog življenja. Možda vama koji nikada niste osjetili nemoć čekajući kada će vas osloboditi smrada stolice koju ne možete kontrolirati, presvući vas i pružiti čašu vode, nema smisla zahtjev za život van ustanove. Nama koji znamo da nemoć tijela ne znači i nemoć uma, stambena zajednica nije san, već nasušna potreba.
U ovo predizborno vrijeme ne osjećam diskriminaciju, nas s invaliditetom i vas bez, političari su nas stavili u zajednički kokošinjac i tretiraju jednakim dozama laži. Ovo je prilika da progovorite o svojim potrebama. Vidi li koja stranka dovoljan potencijal za vlastitu promociju, smiješi se i mogućnost prve stambene zajednice. Prodaju se svi, zašto ne bi i mi za dobar cilj?! Do dolaska nove vlade, novih ministara, pitam se hoće li jednom doći i ljudi koji će razumjeti da ne vrijede više od osobe s invaliditetom i ispuniti svoju ulogu u državnom aparatu.
Piše: Božica Ravlić
Objavljeno: 07.10.2015