Taj 10.01.2008. nikada neću zaboraviti…8 godina, a u njih je zgurano više svakojakih osjećaja, iskustava…nego u onu 41 prije!
Sve je ukazivalo na jedan sasvim običan, užurbani radni dan…”i ta moja dosadna glavobolja će uzmaknuti pred šarenilom radnih obveza”! Već se i kolegica s posla zapitala kakvu ja to glavu imam kad mi ne pomažu ni njene tablete – provjereno učinkovite! Eh, da sam se barem i ja to zapitala, a nisam bila zabrinuta nimalo! Pih, glavobolja!
Već na prvom radnom zadatku, a sve sam ih obavljala automobilom po gradu, moja pih, glavobolja, zadala mi je odlučujući udarac, reko bi se knockout, no, nisam se dala odmah oboriti, još sam sjela u auto i odvezla se nekim čudom do drugog cilja, na čijem parkiralištu je moja pih, glavobolja završila svoj konačni obračun sa mnom i pokazala mi tko je šef!!!
U vlastitoj bljuvotini, polumrtvu, bez glasa, mlohavog tijela, iz automobila su me izvukle čvrste ruke hitnjaka!
E, moj hrvatski narode, zašto toliki izginuše da bi imao svoju državu, sasvim si se dobro uklapao s balkancima…od parkirališta punog ljudi, nitko da bi mrdnuo guzicom da vidi što je toj ženetini!
Pošto je ipak utvrđeno da nisam pijana, a ta riječ mi i danas odzvanja u ušima jer sam je čula, al nisam vidjela od koga, od tada počinje moja borba u sasvim jednom nepoznatom, okrutnom svijetu. A boriti se – čime – ostalo mi je ništa?!
Haha, malo ste se prevarili, ostala mi je glava, srce…tko vam je kriv ako gledate samo ono što vidite! 😛
I’ll survive!!!