Lijepo je kad ljudi žele pomoći invalidu. Prilična hrabrost je nekim ljudima potrebna da se uopće približe nekome invalidnom… Obično prođu kraj tebe praveći se da si zrak, ili nesvjesno naprave neku sažaljivu facu, tako da invalid čak može pomisliti da ih je stislo! haha 😀
Neki se pak uzmuvaju oko tebe, sve u dobroj namjeri da pomognu…tako da stvaraju propuh ubrzanim muvanjima!
Ulazim ja u kafić, lijepo su mi razmaknuli stolice da uopće mogu prići slobodnom stolu…da bi riječ rekel 🙂
A onda slijedi zaplet…
Ja sva ponosna na sebe i svoju vještinu upravljanja kolicima, gledam i divim se kako sam se sparkala tik do ruba stola, tako da mogu ovim svojim udovima što se zovu ruke, dohvatiti kavu, da ne napikavam glavom ne bih li ustima pogodila slamku, jer sasvim je izgledno da bi usta moglo zamijeniti moje oko! Kad vidi vraga, stol pobježe od mene, dignem glavu, kad ona sa mojim stolom šeće amo-tamo po kafiću želeći ga udaljiti na udaljenost primjerenu – njenim zdravim rukama!
“Halo, ženo, kamo s mojim stolom?!”
Jadna, sva se zacrvenila, smela, ne shvaćajući da mi zapravo odmaže!
U meni su se čak uznemirili i njoki koje sam pojela, o nogama da ne govorim, a zajapurila sam se i ja!
Pitajte ljudi! Ne bilo vam teško! I to prije nego što požurite bilo što pomoći nekom invalidu! 🙂
Prva zapovijed invalida! 🙂
Eh, da je meni samo moj jezik! 😀