Ivančica Matuša: ZAKLJUČANA
“Hrabrim se, jedva škiljeći, a vrijeme potrošeno na potragu za kućicom željenog slova se utrostručuje. Dok jednim prstom klikom miša naciljam kućicu slova željene riječi, prođe sekunda. Za redak – minuta i pol, za stranicu – oko sat vremena klikanja; slovo po slovo, stranica po stranica. Uglavnom, radim krvavo da na papir prenesem svoju sudbinu, iskustva, osjećaje; otkrivam nešto što nikome nisam, stavljam na kocku odnose s najbližima da bi nastalo to što ti čitaš, poštovani čitatelju, zato, molim te, ne prigovaraj, ne traži dlaku u jajetu, već na trenutak zatvori oči, razmisli o spisateljičinom stanju i njenoj upornosti… Vidjet ćeš; smatrat ćeš se privilegiranim što držiš ovo štivo u rukama.”
(Zagreb, 2015.)
Impressum:
- Autor: Ivančica Matuša
- Urednik: Krešimir Pološki
- Izdavač: Vlastito izdanje
- ISBN 978-953-58584-0-9 (tiskano izdanje)
- ISBN 978-953-58584-1-6 (PDF izdanje)
- CIP 000907663
- Zagreb, 2015.
- Opseg: 124 stranice / A5
Naručite knjigu: OVDJE
ULOMCI IZ KNJIGE:
Ali on je već vrebao. On s velikim O. Dobro je što to čovjek ne zna jer bi živio
u vječitom strahu, neprestano se osvrćući i provjeravajući sjene koje vrebaju iza
lijevog uha – znam da ja bih.
Ovako nisam ni slutila što će mi se dogoditi. Čak ni kada me je nešto čudno
zapeklo u glavi; nisam znala što se zapravo događa. Ni u ludilu ne bih pomislila
da je to moždani udar, i to ne bilo kakav. „Nešto posebno za vas!“– šaputalo je zlo
nečujno. Bio je to prvi alarm za poziv u pomoć, no ja sam ga ignorirala.
Sve sam se više morala truditi kako bih uspjela doći do željenog odredišta.
Mislila sam da mi je tamo spas. Kada parkiram, sve će biti u redu. Tamo ću se
protegnuti i razbistriti. Stigavši na veliko natkriveno parkiralište, uz ogroman
napor i grčevito držeći volan, osjetila sam potrebu da povratim, željela sam izići iz
auta. Ja sam željela, ali moje noge ne. Otkazale su poslušnost. Bile su to noge
nekog krpenog lutka, a ne moje – mlohave, potpuno bez snage, nepomične.
Poželjela sam viknuti iz sveg glasa: „Niste u pravu! Zaboga, što to govorite!“
No riječi su se gubile u mojim mislima poput bujice vode što ostaje nemoćna pred
betonskom branom. Imala sam osjećaj da me netko nemilosrdno steže za vrat i ne
da mi ispustiti ni glasa.
I sada se zgrozim kada se sjetim svog izgleda u ta dva i pol mjeseca: nitko mi
nije ni zube, a kamoli me pošteno izribao. Kako treptajima oka objasniti nekome
da želiš da ti se operu zubi? Morseova abeceda bi bila dobro rješenje, ali nitko je
ne zna osim mornara, a s mornarima baš nemam previše dodirnih točaka ni kontakta
u posljednje vrijeme. S obzirom da me nisu kupali, mislim da bi i mornari
pobjegli.
Dva je dana trebalo da dr. Budinčević i dr. Tomasović uspiju doći do dijagnoze,
i to nakon što su napravili bezbroj tlocrta, nacrta i bokocrta moje glave.
LOCKED-IN SINDROM. ZAKLJUČANA. Veli Anđa da je ona tada vrlo malo
znala o tome. A tek ja! Nikad čula! Kako netko može biti zaključan? Gdje? U
sobi, kuhinji, podrumu… U to sam vrijeme sigurno bila zaključana u podrumu,
struje nije bilo, a Sunčeve svjetlosti niotkud.
Naručite knjigu: OVDJE