Ivančica Matuša

Glas Koncila, 16.6.2013

Jedva pokretna, a napisala knjigu

Koliko život može biti okrutan, ali ujedno i koliko se u dobroti i pomoći sa strane može crpiti hrabrosti, pokazuje novinarka Ljiljana Pavlina. Ivančica Matuša je doživjela teški moždani udar i ostala, kako to stručnjaci nazivaju, »zaključana u sebi«. Mjesecima je mogla samo treptati i davati znakove života, svojom hrabrošću i tuđom dobrotom danas svojim električnim kolicima može ići kamo hoće i govori sve razgovjetnije. Jedva pokretna napisala je knjigu od 180 stranica, i to, kako autorica teksta piše, nije »pedeset nijansa crne« već je to knjiga koja daje nadu svima onima koji misle da je njihov križ najteži. U toplicama su je najprije odbili ne vidjevši kako joj mogu pomoći jer su takvi slučajevi u praksi opisivani kao beznadni. »Kako li se samo bio prevario tko mene nije poznavao. Provela sam u toplicama dvije i pol godine. Samo šest mjeseci dobila sam od našeg zdravstva, i to na jedvite jade, no, na svoju ogromnu sreću u nesreći, u mom poduzeću nisu me zaboravili. Budući da nisam mogla očekivati neku financijsku pomoć od obitelji, oni su preuzeli dugoročnu brigu o meni plaćajući mi rehabilitaciju! Vlasnik M San grupe, firme u kojoj sam radila, čovjek velikog srca, nesebično je odlučio odvajati novac i održati me na životu. Uz financijsku potporu firme, veliku Božju pomoć i moju čeličnu volju upornost i snažan duh, uspjela sam se uzdići iz situacije u kojoj sam se našla, iz objekta opet postati subjekt. Počela sam vježbati redovito i dodatno privatno, isto tako i s logopedom, tako dan po dan, dva puta dnevno. Rezultati golemi za mene, a što je još veoma važno, počela sam biti ja, koristiti se računalom, komunicirati s prijateljima, otkrivati osoblju tko sam ja ustvari, što osjećam i što i kako želim, odnosno ne želim. Preuzela sam svoj život u svoje ruke ne dopuštajući više da budem marioneta potpuno u rukama drugih. Sada sam ja odlučivala što će mi se obući, kako će me začešljati…« Ivančica je već dvije i pol godine u privatnom domu za stare i nemoćne na području grada Zagreba. U domu i blizini nema nekih sadržaja za nju. Jedva je izborila od našeg zdravstva električna kolica, ali samo za to što je bila uporna i, kako kaže, znala čitati pravilnik i vidjela da po svemu ima pravo na njih: »Zadovoljna sam, bez obzira na tijelo koje ne sluša. No ukrotit ćemo mi njega kad–tad, moje bogatstvo, moja sloboda, moje ‘ja’ je u mojoj glavi, a ne u nogama i rukama koje ne mogu raditi ono što bih željela. Barem fufljam sve razgovjetnije i nadam se da će doći vrijeme kada ću moći progovoriti: ‘Halo, Ivane, mama je!’«

Glas Koncila 24 (2034) | 16.6.2013.

http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=22689

 

Podijeli ovu objavu: Facebookmailili mi se javi na e-mail: Ivancica.Matusa@msan.hr